Devetnaest nekadašnjih učenika, od njih četrdesetak, ušlo je u isti razred u kojem su prije pedeset godina učili pisati i računati. Obuzeti emocijama i sjećanjima odmah su se prisjetili kakvi su bili učenici. Svojih učenika prisjetio se i razrednik Vjenceslav Bratković istaknuvši da su bili – vragolasti i posebni.

Mnogo je vremena prošlo od zadnjeg susreta stoga ni ne čudi da se prijatelji međusobno nisu ni prepoznali. Bila je potrebna prozivka kako bi se utvrdilo tko je tko. Svaki prozvani kratko je opisao kako je proveo pedeset godina nakon izlaska iz škole. Razrednik Vjenceslav Bratković ponosan je na postignuća svojih učenika. Ipak, jedna je učenica iznenadila sve nazočne. Bila je to časna sestra Animira, nekada najnemirnija djevojčica u razredu koja je igrala nogomet s dječacima.

Nakon druženja u školi učenici su pošli na svetu misu služenu za pokojne školske kolege, posjetili su crkvu Majke Božje Gorske te druženje nastavili u klijeti kolegice Đurđe Ilčić u Šipkima.

 Vlado Krajnik, inicijator susreta: “Poslije osmogodišnje škole razbježali smo se po svijetu kak' rakova djeca. Jedni u zanate, drugi u škole, cure su se udale, treći otišli u inozemstvo. Bilo nas je jako teško ponovno skupiti, pronaći brojeve telefona.”